Slušam često emisije u kojima sudjeluje Korado Korlević. Njega ne treba posebno predstavljati, a njegovo znanje me uvijek iznova iznenađuje, a još više dubina promišljanja i jednostavnost izlaganja nama koji ne znamo toliko. Njegove emisije potvrđuju da su mišljenje i govor  usko povezani.

Pitate se zašto jednu kuharicu zanima što ima za reći jedan astronom?

Priroda i njeno očuvanje, koje je uvjet i našeg preživljavanja, uvijek je bila predmet mog interesa. U proteklom desetljeću, nastojala sam sve više živjeti u skladu s principima cirkularne ekonomije, proizvoditi što manje otpada, prestala sam odavno kupovati nepotrebne predmete, dovela sam se u stanje minimalnih potreba, a to je  osjećaj najbliži slobodi. Ipak, život u društvu jednostavno me čini suučesnicom zagađenja okoliša. To me prilično opterećuje pa sam tako odlučila postati i vegan, odbaciti maksimalno moguće nasilje bilo koje vrste i sudjelovanje u neodrživom  industrijskom načinu proizvodnje hrane.

Ma koliko razmišljala o svim tim temama, mnogi problemi koje smo, mi ljudi, izazvali u sebičnoj potrebi da nam bude ugodno, da nam bude lakše, ne mareći da režemo granu na kojoj sjedimo.

Znate li da cvrčci ne mogu više naći partnere za parenje, zbog stalne buke posvuda? Znate li da ptice pjevice nisu nikad tako glasno pjevale, trošeći energiju potrebnu za let? Znate li da krijesnica više ne može naći drugu krijesnicu uslijed svjetlosnog zagađenja? Znate li da kitovi oglušuju, nasukavaju se i umiru tako gluhi zbog enormne buke sonara koje proizvode podmornice tažeći druge podmornice i  vojni brodovi koji nas, navodno, od ničega štite? I to se događa, svaki dan oko nas, a mi o tome ni ne razmišljamo.

Razmislite, tko vam i što krade energiju svaki dan, potrebnu za “let”.  Zastanite i razmislite što možete učiniti već danas, i ne samo za sebe.

Naravno, način prehrane nezaobilazan je kad je energija u pitanju.  Osim hrane, postoji još puno područja našeg života gdje bi malim promjenama navika, postigli veliki pomak u zdravlju i osjećaju radosti života. Tako kako nama nije previše stalo što se događa cvrčcima, krijesnicama i kitovima, ni drugima ,onima u poziciji moći, nije baš stalo moramo li i mi “glasnije pjevati” kako bi nas čuli, zato se okrenite sebi tako da brinete i o drugim bićima bez kojih ni mi nemamo puno šanse za život kakav želimo. To nam je već pokazao sićušni virus jer smo zbog njega promijenili način života. Ne bez posljedica. Dječje psihijatrije su pune, djeca su izgubila orijentaciju i oglušili su od svog vlastitog glasnijeg pjeva koje nitko ne čuje…jer oni nisu još okorjeli, ne žive u društvenim oklopima koje za njih pripremamo, proglašavajući ih “normalnim” životom. Zastanite, razmislite. Krijesnici, zrikavci, ptice pjevice…ljudi. Hoće li djeca koja dolaze moći razumjeti Nazorovu pjesmu- I cvrči cvrči cvrčak na čvoru crne smrče…?

Svi imamo zajednički nazivnik…