Okus i miris života
Ne znam kako se vi nosite sa svakodnevnom prijetnjom zaraze virusom Covid- 19, ali meni je sve teže…Osim što ne želim biti bolesna, ne želim ni prestati raditi jer svaki prestanak, otežat će mi financijsku situaciju i gurnut me još više u neizvjesnost jer obaveze samo neke mimoilaze…
Ipak, ono što mi je najviše zastrašujuće u ovoj bolesti je gubitak okusa i mirisa…jer ja sam kuharica. Mnogima to pada teško jer kao da nestane potrebe jedenja kad izostane zadovoljstvo koje doživljavamo svojim osjetilima. Postoji velik broj ljudima kojima se osjetila okusa i mirisa ne vrate mjesecima nakon ozdravljenja. Pokušavam nekako zamisliti kakav je to virus koji je “odlučio” udariti” na taj mali neuron, centar za okus i miris i kako mnogi ne shvaćaju ozbiljnost istog jer ne radi se o prehladi, glavobolji, kašljanju…radi se da on mijenja našu neurološku strukturu. Svjesna sam da ne bih mogla raditi bez tih osjetila ili bi netko drugi kušao hranu koju kuham…a ja ne bih znala jesam li uhvatila okus za kojim sam tragala. Ostala bi mi sjećanja na okuse, samo to nije dovoljno…
I tako svaki dan ustajem s nelagodom i osluškujući svoje fizičko stanje, boli li me što, imam li temperaturu, a kad stavim žličicu kave u kipuću vodu duboko dišem i uživam u mirisu. Najednom čak i takve notorne stvari mogu nestati…a i dalje živimo okruženi ljudima koji su opasnost i sebi i drugima jer neznanje je velika opasnost. Spremnost da vjerujemo u nadnaravno, a odbijanje vjerovanja u nešto što je oko njih je meni zastrašujuća. Prije mi je bila samo smiješna, sada me jako ljuti jer volim život, želim biti zdrava i osjećati radost svakog novog dana. Trenutno to od mene traži izvjestan napor…mislim na sve vas koje poznajem već godinama, mislim na vaše poslove, dječicu i nadam se svim srcem da ćete biti dobro.
A sada jutarnja kava….mmmm, još osjetim njenu bogatu aromu…